Zaštita potrošača razvija se u Europskoj uniji gotovo već četrdeset godina. Njezin razvojni put može se pratiti od Rezolucije Vijeća iz 1975. o prethodnom programu Europske ekonomske zajednice za zaštitu potrošača i politiku obavještavanja, kojom su u Europi prvi puta utvrđena i pobrojana osnovna prava potrošača, do onog što možemo smatrati današnjim Ustavnopravnim temeljem zaštite potrošača, čl.12. i čl.169. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, takozvanog Lisabonskog ugovora.
Pravnim aktima Europske unije uređuje se poglavito:
1. Zaštita zdravlja i sigurnosti potrošača
2. Zaštita ekonomskih interesa potrošača
3. Učinkovita pravna zaštita potrošača
Ujednačavanje prava država članica provodi se uglavnom putem direktiva. Preko devedeset direktiva danas izravno regulira područje prava potrošača, no kroz horizontalnu politiku broj je direktiva koje se dotiču potrošača bitno veći. Zato, kada govorimo o zaštiti potrošača na europskom prostoru ne možemo govoriti o „europskom pravu“ već o „europeiziranom pravu“, budući da direktive nisu izravno primjenjive nego ih države članice implementiraju u svoje nacionalno zakonodavstvo. Osim samih direktiva, potrošački acquis sačinjavaju i uredbe i rezolucije.
Europskim mjerama za zaštitu potrošača štite se zdravlje i sigurnost te ekonomski i pravni interesi europskih potrošača neovisno o tome gdje unutar Unije žive, putuju ili kupuju. Odredbama EU-a reguliraju se i fizičke transakcije i e-trgovina. One obuhvaćaju propise opće primjene te odredbe za pojedine proizvode, uključujući lijekove, genetski modificirane organizme, duhanske proizvode, kozmetičke proizvode, igračke i eksplozive. Cilj ovih mjera je zajamčiti da svi potrošači u Uniji, -neovisno o tome gdje unutar Unije žive, putuju ili kupuju-, uživaju jednaku visoku razinu zaštite od rizika i prijetnji svojoj sigurnosti i ekonomskim interesima te povećati sposobnost potrošača da zaštite vlastite interese.